Osjećaj za postojanje vezujemo za uloge koje obavljamo i u kojima se nalazimo, pa se tako nerijetko događa da ljudi koji završe svoj radni vijek i umirove se, dožive pravu krizu identiteta te se osjećaju beskorisno, besmisleno i beznadno.
Jedan od načina na koji smo kroz život naučili nositi se sa traumama je potiskivanje emocija. Kada spomenemo traumu, većina ljudi pomisli odmah na neki veliki događaj.
Što prvo pomislite kad čujete za nekoga da je „moćan“? Javlja li vam se slika osobe koja upravlja nekim vanjskim resursima i drugim ljudima, koja ima kontrolu i vješto manipulira?
Cijelo tijelo reagira, strah mijenja njegovu kemiju. U glavi vrtimo rješenja kako da se smirimo i pomognemo jedni drugima, zaboravljajući da je i tijelo snažno reagiralo na traumatsko iskustvo, napnulo se da nas u datom trenutku spasi, paraliziralo se od straha i smrznulo. Kad se nakon traumatskog iskustva funkcija uma normalizira, upravo je tijelo ono koje će nam pomoći da integriramo i razgradimo situaciju koju smo proživjeli.
