Rad na sebi rijetko započinjemo kada nam je dobro, kada uživamo u dovoljno novca, dobrom zdravlju, ispunjujućim odnosima te u mirnom životu.
Ono što nas “tjera” na promjenu uglavnom je kada se toliko dugo vrtimo u začaranom krugu svojih petlji za koje počinjemo uviđati i sami da više nemaju smisla. Ono što nas još može primorati da se promijenimo je bolest ili tragedija. Nažalost, tada nam je motivacija najveća.
Nije za osudu činjenica da ponekad nismo spremni. Postoji i duhovni dio našega bića koji također odlučuje hoćemo li i kada iskoračiti prema promjeni. Razlog tome je ponekad i taj što podsvijest zna s čime će se morati suočiti kada krene otkopavati kosture svoje prošlosti i za to treba imati energetski kapacitet i izvjesnu snagu.
Činjenica da nismo spremni pogledati u “podrum” svojih memorija, trauma i raznih iskustava ne znači da sadržaji u tom podrumu ne postoje i ne utječu na naš život; baš suprotno. Sve ono što je podsvijesno ima moć i upravlja našim životom, kreira nam razne situacije od kojih bezglavo bježimo. To podsvijesno ima svoju frekvenciju i privlači upravo takvu stvarnost u naš život.Onog trenutka kada u radu na sebi izvučemo te kosture iz podruma nismo riješili stvar. Ali smo napravili nešto ogromno jer smo ih izvukli na svjetlo dana i postali su svjesni dio našega života. To znači da na njih sada možemo utjecati, djelovati i transformirati ih.

Tu priča sa radom ne staje, tek trebamo “zasukati rukave” ali je lakše jer znamo što nam je činiti i puno toga je jasnije. Ne živimo više u mraku. Svjesni smo svojih kostura i oni više nemaju istu snagu nad nama. Svjesnost je naša najveća moć, tada možemo napraviti akciju i uzeti stvar u svoje ruke, možemo transformirati i biti alkemičari. Svijest je onaj dio koji transformira, koji čini razliku.
Put transformacije nije posut ružama već često trnjem, ne znaš što te čeka iza ugla i trebaš imati povjerenje u krajnji ishod koji nikad nisi vidio.Dakle, nije baš lako jer si kao dijete koje tek prohodava, tražiš ravnotežu u strahu od boli i pada…
Ali kad nadjes balans i kada osjetiš snagu svojih nogu, to je najveća nagrada koju ne može zamijeniti ništa. Tada ti nije žao što si se uputio u nepoznato….Usuđujete li se krenuti?