Blog

Jedan od načina na koji smo kroz život naučili nositi se sa traumama je potiskivanje emocija. Kada spomenemo traumu, većina ljudi pomisli odmah na neki veliki događaj; međutim trauma je sve ono što nismo u trenutku mogli ispravno isprocesuirati jer naš živčani sustav nije imao dovoljno kapaciteta za to. Potiskivanje se može usporediti sa privremenim pospremanjem nerazrađenih  događaja kroz jedan dugi lijevak u našu podsvijest, kako bi mogli dalje nastaviti funkcionirati. Ono što je iz pozicije odrasle zrele osobe jedan sasvim razumljiv događaj, za dijete često može biti trauma jer tada nije moglo razumjeti, pa je takva jedna energija ostala blokirana u sistemu. Često se možemo i potpuno uvjereni sjećati nečega što se zapravo nije ni dogodilo, preuveličavati ili umanjivati snagu događaja jer mozak ima tendenciju brisati, dodavati, izokretati. 

Ako uzmemo za primjer iskustva iz logora, možemo razumjeti zašto čovjek koji provede neko vrijeme u Auschwitzu dođe do tuposti emocija i nakon nekog vremena kao promatrač ne može više osjetiti užas, gađenje i sažaljenje gledajući patnju ljudi oko sebe. Apatija ili otupljivanje emocija postaje određeni zaštitni oklop. Ovo je drastični primjer ali ako razumijemo princip, bit će nam jasno što sve čovjek može kako bi se zaštitio i preživio. 

Kao djeca, učimo principe preživljavanja modelirajući odrasle; svoje roditelje, učitelje, braću i sestre, djedove i bake, ali i ostatak društva. Najprije promatramo, a zatim modeliramo. Osim samog izgleda i ostalog genetskog nasljeđa, preuzimamo od svojih predaka i njihove neprocesuirane memorije.  Budući da učimo promatrajući, slušajući i osjećajući, postaje nam jasno i kako bi se u kojoj situaciji trebali osjećati i što je dozvoljeno pokazati od svojih emotivnih stanja, a što nije. Nekima nije bilo dozvoljeno pokazivati tugu, pa su je potisnuli negdje duboko u svoj grudni koš te sada ni kao odrasli ljudi ne mogu se nositi tim osjećajem ni kod sebe ni kod drugih.