Blog

Ove dane naš mozak radi sto na sat kako bi nam objasnio što se to događa, u nadi da će to ako situaciju shvatimo iz nekog kuta pomoći. Kognitivni um uvijek traži racionalno objašnjenja, stremi analizi i pokušava shvatiti. Kako bi se nosili s teškim situacijama koje nisu u našoj kontroli, netko od nas odlazi u poricanje, netko u karikiranje situacije, netko izlaz traži u bijegu kroz surfanje internetom. Netko se bori humorom i sarkazmom, a u najgorim slučajevima životne ugroze odlazimo u disocijaciju, odvajamo se od tijela. Ako odlazimo u disocijaciju, to može ići od blage mentalne odsutnosti do temeljne nepovezanosti sa tijelom u kritičnim situacijama. Woody Allen je rekao „Ne bojim se umrijeti. Ja samo ne želim biti tu kad se dogodi“ i to objašnjava spomenuto stanje.

Kad smo na početku situacije u kojoj se nalazimo morali ostati u karanteni, to je bila teška kazna, muka. Tražili smo načine kako da izdržimo u kući. Kad je došao potres, ovo prethodno se činilo kad odmor s pet zvjezdica. Sad je stav sljedeći, ok ostajemo doma, samo nek` se ništa ne ruši po nama. Uvijek može gore, očito je.

Nekome su se ove dane pojavile ranije traume pa ponovno u svome tijelu i umu proživljava strahove stare godinama. U datum trenutku, on se teleportira u prošlost u svom doživljaju i ne percipira stvarnu realnost i ono što jest. Cijelo tijelo reagira, strah mijenja njegovu kemiju. U glavi vrtimo rješenja kako da se smirimo i pomognemo jedni drugima, zaboravljajući da je i tijelo snažno reagiralo na traumatsko iskustvo, napnulo se da nas u datom trenutku spasi, paraliziralo se od straha i smrznulo. Kad se nakon traumatskog iskustva funkcija uma normalizira, upravo je tijelo ono koje će nam pomoći da integriramo i razgradimo situaciju koju smo proživjeli.

Što se uopće događa u mozgu kada osjeti mogućnost ugroze?

Dijelovi mozga koji se nazivaju limbički i reptilski mozak odgovorni su za naše preživljanje i emotivna stanja te reagiraju refleksno. Ne podliježu misaonim procesima i reagiraju trenutno. Ti dijelovi mozga stalno skeniraju okružje i automatski reagiraju na opasnost na način da se skrivamo i postajemo neprimjetni, borimo se ili bježimo, ovisno što procjenimo da će nas spasiti. Uvijek na početku reagiramo kroz stop mod, plitko dišemo ili zaustavljamo dah. Ako procjenimo da će nas bijeg spasiti, trčimo i udaljavamo se ili se u konačnici borimo.

A što je sa tijelom?

Teško dišemo – ubrzano ili plitko, osjećamo hladan znoj, mišići se počinju grčiti, stiskati. Osjećamo se smrznuto. Krvne žile se stežu kako kako bi veća količina krvi bila dostupna mišićima koji su napeti i spremni poduzeti obrambene mjere. Kada ugroza prestane, neki od nas će osjetiti drhtanje, počet ćemo se tresti, osjetit ćemo opuštanje mišića, toplinu.

Zanimljivo je da se kad se počnemo tresti pokušavamo smiriti umjesto da se „otresemo“. Taj mehanizam je nešto što je prirodno životinjama i tako se rješavaju stresa i traume. I nama ljudima to može biti od velike koristi ali nam je osjećaj nelagodan pa ga nastojimo blokirati. Sljedeći put kad se dogodi pustite tijelo da se trese i dišite. Otresite sve to sa sebe.

Kako pomoći sebi i drugima u trenutcima straha?

Dakle, kad smo u strahu disanje je ubrzano i plitko. Ono što će pomoći je da odmah promijenimo  način disanja. Tehnika disanja koju možete koristiti je da dok udišete brojite do 4, držite dah dok brojite do 7 i izdišete dok brojite do 8. I to napravite nekoliko puta. Fokusirajte se na disanje i brojanje.

Kada nakon kritičnih situacija, osjetite da ste se zgrčili, da u nekom dijelu tijela osjećate pritisak, težinu, zatvorite oči i usmjerite pažnju na senzaciju u tijelu. Prirodno je da će vam dolaziti razne misli i analize jer to je ono što radi um. Daje značenja, pretpostavke, analizira, kritizira… Međutim um sada neće pomoći, već usmjeravanje na tijelo bez analize i bez da to što osjećate pokušate promijeniti. Dišite i budite neutralni prema tome što osjećate i i iskušavate. Tijelo će samo integrirati to što ste zarobili u njemu ako možete ostati u stanju neutralnosti dok promatrate. A to ćete postati isključivo vježbom, svakodnevnom praksom.

Da bi mogli surađivati s tijelom, najprije ga moramo postati svjesni. Vježbajte svjesnost svaki dan kako bi se utrenirali da možete uopće osjetiti tijelo i njegove senzacije. Moderno društvo prednost daje umu i sve više nas odvaja od naše prirodne sposobnosti da sve strahove propustimo prirodno kroz naš sustav. Situacija u kojoj se nalazimo daje savršenu priliku za vježbanje bivanja u ovdje i sada, iskoristite je.

Kako vježbati ovdje i sada? Radite za početak jednu po jednu stvar u isto vrijeme i budite u potpunosti svjesni svega što radite. Gledajte, čujte, osjetite. Nemojte biti žrtva multitaskinga, sada imamo mogućnost biti svjesni i usporiti. Prisiljeni smo usporiti, iskoristimo to u svoju korist.

A kada dođe strah? Dišite, dišite i dišite.

A kada prođe strah? Osjetite tijelo i dopustite mu da se oslobodi svega što je doživjelo, povećajte mu kapacitet tako da mu pomognete da otpusti sve što je proživjelo. I tako jačate svoj organizam i imunitet! Suočavajući se sa svime postajemo jači i otporniji.

You never know how strong you are until being strong is your only choice.