Blog

Put duboke i prave transformacije nije nešto što se započinje iz hira, trenda ili zbog drugih.

Kako bi uopće mogli izdržati sve moguće prepreke na tom putu, odluka o promjeni treba doći iznutra nošena snagom unutarnje volje.

Kada je motivacija nošena iz svih mogućih pravaca, osim iz onog pravog, onog trenutka kada se promjene vanjski utjecaji koji su nas i potaknuli, nestati će i naša volja, disciplina i želja da spoznamo istinu.

Kada krenemo stepenicama transformacije, uputili smo se definitivno u nepoznato. Ne želimo više ostati u starome, ali tko zna što je to što nas očekuje u novome? Nalazimo se u međuprostoru, čistilištu; nismo više tamo odakle smo krenuli ali nismo još ni tamo gdje želimo biti.

Ima li netko kome nepoznato nije bar malo neugodno? Tko ne bi bar volio znati da to što ga čeka na kraju nakon truda ima happy end?

Strah od nepoznatog i novog, potreba da kontroliramo svoj život i okolnosti usporavati će rast i sijati sumnju jer konačni cilj ne vidimo. Možemo ga zacrtati, i čak i kada dođemo do njega, to nikada neće biti već poznatom i utabanom stazom. Put će često biti obavijen nesigurnošću, nestrpljenjem i potrebom da iz nepoznatog izađemo što prije. Međutim, ako proces želimo zaobići, ubrzati ili preskočiti, tada još uvijek nismo svjesni da se i u procesu može uživati i da je to u tom trenutku upravo naš život – to što se događa, ta preobrazba i sve što ona uključuje.

Sam put je iscjeljenje.

Pokušaj da iskontroliramo put kojim idemo proizlazi iz straha od ranjavanja, povrede i boli koju ono neočekivano može donijeti. Bol je u životu neizbježna, međutim ona je puno bolnija ako se ne prepustimo. Kada naučimo kako patiti, patimo manje. Kada kroz bol prodišemo, umjesto da je stisnemo u tijelu, prolazimo kroz sve brže i jednostavnije. Ono što nas sprječava je često strah od ranjivosti, izloženosti, otvorenosti, osjećaja nezaštićenosti.

Ako to zanemarimo samo čekajući da prođe oluja i izađe sunce, propustiti ćemo uživati u predivnim bojama oblaka, zvucima kiše i skrivenoj ljepoti boli koja donosi promjenu. Izostati će tada i najveće učenje o sebi samome, spoznaja o tome tko smo u najvećim previranjima i najdubljoj boli.  To je ono što nam treba, učenje o sebi. Katarza prolaska kroz tamnu noć duše daje nam kao nagradu snagu i na kraju samopouzdanje jer smo preživjeli. Upoznajemo sebe, a zbog toga smo i došli. Međutim, negdje smo, čini mi se, pomislii da nam život treba stalno pružati sreću, zadovoljstvo i ugodu, što je potpuna utopija. Život nam pruža na odabir niz mogućnosti, a mi sami biramo i slažemo kockice. U sreći uživamo i stagniramo, kada dođu izazovi – rastemo. Jedno bez drugoga ne funkcionira.

Onaj tko je odlučio promijeniti se iz korijena, morati će kročiti manje prometnim putevima, onima za hrabre. To zahtijeva doslovno skidanje stare kože; otpuštanje starih uvjerenja, obrazaca ponašanja, raznih identifikacija, emocija i ostalih memorija koji smo dobili u naslijeđe. Kada kažemo da identifikacije i emocije preuzimamo od predaka, često nam je to nevjerojatno; dok nam je s druge strane potpuno prihvatljivo i uobičajeno da npr. nosimo boju očiju od djeda ili da imamo oblik tijela poput majke ili oca.

Nerijetko upravo naš rast ovisi o tome koliko smo spremni prihvatiti svoje roditelje, prepoznati u njima svoje obrasce (i obratno) te naći razumijevanje za sve što smo od njih dobili, ali i ono što je izostalo kad smo to najviše trebali. Svatko od nas ostao je bez nečega, iskusio osjećaj gorke praznine.  Razumijevanje i svijest o tome potiče nas na preuzimanje odgovornosti i daje mogućnost da prolazeći kroz obiteljske obrasce na svojoj vlastitoj koži, očistimo obiteljsku karmu i krenemo nekim novim stazama. S više lakoće, a manje borbe; protočnije i zdravije, za sve.

Ono što dodatno može otežati put transformacije je činjenica da možda nećemo imati potporu i razumijevanje onoga kroz što prolazimo od svojih najbližih. Kopajući po starim ranama, i oni se tada suočavaju sa svojom boli, potisnutom Sjenom. Promjena znači napustiti staro, a bol je ono za što se držimo. I kada mi vadimo svoje kosture iz ormara, to je i za njih bolno jer se moraju suočiti. Vezani smo energetskim nitima i međusobno povezani. Ono što se možda ne vidi, ali se jako dobro osjeti. Suočavanje je najteži dio i zato se ovim putem rjeđe ide.

Ova velika svjetska kriza u kojoj se sada nalazimo jako dobro pokazuje koliko smo mi ljudi spremni zatvarati oči, samo da ne dotaknemo svoju bol; prebaciti odgovornost na drugoga, da ne vidmo svoj udio. Kada bi i odlučili vidjeti istinu onakva kakva je, možda bi se srušilo sve u što smo do sada vjerovali, a to bi bilo za mnoge previše jer bi se raspali lažni svjetovi i dotaknuli bi bol.

Tko sam onda ja ako je sve bila laž?

Zato i u osobnom radu na sebi i u kolektivnom životu koji živimo, otvoriti se istini nije lako.

Proces korjenite promjene, kao i sam život,  obuhvaća u isto vrijeme i svijetlo i tamu, i sreću i tugu, svjesnost i ignoranciju, ljubav i bol. Drugačije ne ide i što to prije prihvatimo, lakše će nam biti. Moći ćemo lakše proći kroz ono bolno i nelagodno.

Kada sebi (a i drugima) damo pravo da se mijenjamo i zaboravimo sve što smo znali prije, skidamo lažni veo i imamo mogućnost spoznati tko mi zaista jesmo u svim svojim bojama.

Ako svatko od nas pokrene proces pronalaska onog pravog originalnog Sebe, kakav bi ovaj Svijet još mogao biti?